I used to be normal

I used to be 21

20.03.2017.

Zalopoljka

Postoji neodoljiva zelja da pobjegnem negdje gdje cu biti bogata znanjem kojeg sam uvijek prizeljkivala.
Znanje koje mi je prenio neki mentor, neki profesor ispunjen zeljom da mi pokaze esenciju nekog znanstvenog polja. Sve sto sam do sad cula je: to morate sami. Jedi govna.

Za mene je sve mrtvo slovo ako to ne mogu upotrijebiti ili sebi predociti. Za mene te stranice i stranice tudjeg misljenja nisu obrazovanje, vec samo neciji tudji put kojeg moram izlistati da bih dobila ocjenu.

Gdje sam ja tu. A mozda ne kapiram obrazovanje i previse trazim izgovora. Ne zelim uciti ovo sto moram uciti jer znam da me nece obogatiti nicim osim jebenom ocjenom.

Mozda sam trebala studirati pedagogiju kao moja sestra, to me sada i privlaci.
Mozda sam trebala prici necemu laksem a ne voditi se nekim glupim razmisljanjima, tipa ide mi samo engleski u srednjoj, upisacu engleski.

Fuckin stupid.

Unaprijedila sam govorne vjestine, i to je to.
Gledajuci profesorice koje mi predaju, taj studij nista drugo i ne nudi.

Malo ti napumpa ego, jbt, pricas engleski haman ko Englez mozes znaci predavati na nekom kursu, ili u skoli ili prevoditi.

A ostalo covjek mora sam.Nisam to ocekivala tako.

Knjige koje citamo ili bi trebali citati nemaju nista sto bi me obrazovalo, unaprijedilo poglede.

Ili sve ovo gledam sa pogresne strane.

Kako drugi ljudi sve razluce. Kako drugi ljudi se bore sa svojim greskama?

Kako drugi ljudi vjeruju sebi toliko?
Zelim sve preokrenuti ali ne smijem.

Poklanjam svoj zivot bezvoljnosti.
A znam da to ne radim jer sam lijena vec to radim zato sto se ne osjecam vrijednom da nesto dobijem u zivotu.


Kako je babo onda reko, najgore je kad dijete postane fukara. Od toga se nikad nisam izlijecila.

15.03.2017.

Moj zivot je lijep

Na datu temu mogu reci sljedece:

Jeste, ako preusmjerim misli i prefarbam postojece stvari u recimo pink boju. Carlin je to jednostavno nazvao bullshiting yourself, i to prestavio u jednom negativnom kontekstu.

Sa cime se nuzno ne slazem. Ne znam jesam li u ovom blogu to pominjala, ali u razgovoru sa nekim likom iz Indije shvatila sam neke stvari i stalno se pokusavam vratiti na taj nacin razmisljanja.

Nasa glava je recimo jedan mali zatvor u kojem se u krug vrte sve rijeci i kombinacije rijeci koje znamo. Ako smo bili izlozeni verbalnom nasilju duzi vremenski period (kao recimo jaaa, opet povlacim kartu zrtve, ali eto hocu da objasnim meni prisnu teroiju)
taj vortex negativnosti se stalno vrti i salje negativne signale ostalim dijelovima mozga a samim tim i tijela.

Otuda depresija, tromost, nevoljnost.
I on meni kaze svako jutro da ponovim kako ja to mogu, kako ja to hocu i kako me nista ne moze sprijeciti da to uspijem.

Vremenom ce u taj vir uci pozitivne stvari koji ce reprogramirati moj um i ucinit me pobjednikom.

Kada mi je to objasnio malo sam pisnula u gace od siline prosvjetljenja koje me zabljesnulo.
Ali odmah mi je nesto sinulo:
"Shvatam sta hoces da mi kazes, i mislim da je to dobra metoda. Ipak me cini jos depresivinijom cinjenica da sam se borila sa samopouzdanjem i depresijom cijeli svoj zivot ne znajuci da je dovoljno samo nekoliko rijeci svaki dan da bih se izlijecila. To cini moju situaciju jos jadnijom."
Svidjelo mu se kako sam to srocila.

Onda mi je doslo da mu osujem nesto ali nisam jer mi je pomogao i svrstavam ga u kategoriju svojih zivotnih ucitelja.

I evo gledam kako sam olovkom naskrabala jedva citljive poruke:

"You can do it!" "It's not you. (garant nije do mene, vec do moje tetke) i "You will never feel like it."

Istini na volju, ne znam jesam li ikad procitala ovo ujutru.
Ono sto ja radim jeste izbjegavam sve tacke ovog dunjaluka gdje znam da cu dobiti pozitivne vibracije.

Valjal to tako? Nevalja.

I ovo pisem da bi sebi definisala sebe. Preodgajam se, o tome cu nadam se pisati sutra aBd.

Ade

14.03.2017.

hee jaa

Kako objasniti situaciju jedne mlade osobe koja ne moze da zakoraci a da ne upadne u jame dugova.

Ta mlada osoba je zakopala svoje snove, jer obrazovanje koje je trebala steci je nije osnazilo vec dotuklo, I sada trazi zaobilaznocu.

Zaobilaznica te mlade osobe, buduci da je zensko, je ostvarenje porodice. Roditi sebi dijete postaje sada cilj jer ce samo to dijete moci vratiti toj mladoj osobi smisao I osjecaj validnosti. Tom djetetu ce mlada osoba biti dovoljna bez obzira na nivo obrazovanja I cifru koju zaradjuje.

Ta mlada osoba ne vidi sebe kao pobjednika, iako toj osobi svako ustajanje iz kreveta predstavlja trijumf uz dvosatno mentalno pripremanje.

Mlada osoba se zaposlila.

Mlada osoba ima platu od 800 KM I zelju da ostvari bilo sta sto ce je motivisati da ustane iz kreveta.

Pocnimo sa listom zelja:

1.       Stan. Cetiri zida, sopstvena, jer pod kirijom nikad ne znas kakav cete gazda snaci.

2.       Neki vlastiti mali hobi biznis, dovoljno je to. Ako hoces sta veliko, dizes kredit. Placas enormne pare a sta ako ti biznis propadne? Suti, smiri se sa malim prihodima I zivi svoj zivoto od danas do sutra. I to sutra je preskupo.

3.       Mozda vlastiti poslovni prostor.. neka mala ugostiteljska radnja, beauty salon ili prodavnica. A da, kako da se poslije nosim sa reketarima? Pusti, bjezi.

4.       Mlada osoba zeli da se uda. O ne, ni kuceta ni maceta, samo nada da ce se snaci.

5.       Mladu osobu osudjuju, svi, I redaju joj korake po vlastitom nahodjenju, tako da ih mlada osoba zeli poslati.. Mlada osoba zeli ostati kulturna.

 

Kazu da nije nemoguce I ja se slazem. Ali cesto cujemo onu poznatu izreku umazanu kliseom dozavrat: nije bitno sta ti kaze vec ko ti kaze. Ne mozete slusati ljude kojima se posrecilo, ustvari nije da ne mozete, ne smijete.

Polazem jedan te isti ispit vec cetvrtu godinu. Nije da nisam ucila. Nisam ucila za 10, ucila sam za 6. Taj mi se predmet ne svidja, ne zelim o tome da znam ali sve sto je od lekcija ostalo rado primjenjujem, jelte u svemu ima nekog dobra.

Kaze mi ova jedna, ucila je samo glavne stvari, nije isla redom pa ono, sta je potrefi.

Ja je gledam, onako skrhana sto se ne mogu naci u listi onih koji su polozili, jel’ to obrazovanje?

Cula sam dvije mudre od jednog asistenta, kaze, ali slusaj molim te, kaze: Ne mozemo vam mi (misli na profesore) sve govriti. Cilj vaseg obrazovanja jeste da sami trazite I otkrivate informacije.

Rijec je bila o formalnosti vezanoj za izvodjenje nastane I testova a ne same lekcije.

I naravno, ne zelim ja drvlje I kamenje na obrazovni system samo zato sto padam. Sigurno taj isti sistem lizu ovi streberi I odlikasi pravdajuci se svojim radom I trudom.

Voljela bih da sam znala prije upisivanja fakulteta da moram znati sta zelim, sta su mi izvori, koga cu da slusam, ko ce mi biti mentor. Lutala sam sve do sada, nisam jos stigla do diploma ali cak I ne zelim doci do nje.

To reci mojim roditeljima je kao da gutate eksere.

Ili da gazite eksere.

Ili da lezite na ekserima.

Uglavnom, bolno.

Zato I ne pricam vise o tome. Moj fakultet se sveo na ono, prosla – super, nisam prosla – kako sam iznenadjena u pm.

Postoje ljudi koji se trude, rade, uce I stvore sebi nesto.

Ja nisam od tih ljudi. Cak I ne zelim masovne cifre na racunu.

Bosna se svela na to, radi stvaraj stvaraj, uci stvori nesto, moze se radi radi, lijen si ne radis nista..

A onda se osvrnes na Bosnu I gledas u krajolike I vidis pustinju kroz koju se kotrlja slama I tisina.

Nismo svi rodjeni za velike stvari, moje je pravo da budem prosjecna.

Neobrazovana, jer toboze jedan predmet odredjuje sudbinu I tvoj nivo intelekta. Radi se o historiji sad-a. Da..

I juce bas, kolegica na poslu, koja je inace professor historije (koja ironija) mi govori kako sam najinteligentnija osoba na poslu I kako najvise sa mnom voli pricati.

Onda sam se malo zamislila, heeee pa ja mozda I jesam pametna.

Heee pa mozda ja nisam zamrla gruda celija.

 

Zagledam se u zgrade Sarajeva, iz tog visokog tornja, gdje toboze zivim zivot, I pjevam u sebi moj je zivot Svicarska..

A fakultet ne mogu da zavrsim.

31.01.2016.

since im empty

Imam novi blog za kratke price na engleskom.

Sto, ne znam.

Bujrum.

https://loftytongue.wordpress.com/

28.01.2016.

skin as snow

Srecu i nesrecu metaforicki gledam kao dvije trake po kojima trcim naizmjenicno, vjecno svjesna da ova druga postoji i da su skokovi sa jedne na drugu neminovni ali i nasumicni.

Moj stav i razmisljanje utvrdjuju jacinu kocnica koje ce me usporiti, alli ne i zaustaviti (mislim da zaustaviti se znaci umrijeti, sto jelte ne ovisi od mog stava) i regulise dozu stresa dok se krecem po tim trakama.

Nekad pomislim da ne postoje dvije trake vec samo jedna.
Ta traka je uzrok tupog i tromog hoda.
Dvije trake me drze u zivotu jer mi daju i jedno i drugo.
Valjda je to bit, biti uvijek nesto u nesreci.
Ili ne izgubiti sebe u sreci.
Tako da se brzo podsjetim da postoje dvije i da je tako lakse.

Nekako kad covjek dobije sto je htio ne zna kako popuniti prazninu koja dolazi sa zadovoljstvom.

Mozda je sada nesvjesno i punim stvarima koje cine mene.
Onakvom kakva sam oduvijek bila ali pod papucom depresije nisam to mogla vidjeti.

Necu reci da sam uskracena, reci cu da je ovo prilika za nesto novo.
Varacu sebe kao sto se dijete prevari da nesto jeste, sto mozda nije u tom trenutku.

Placebo aluzija - optimizam.

I tako cu da guram, aBd.
Ja nemam volje da crnjacim ponovo.
Tako je.

Tako je.

12.01.2016.

Fighting for good

Zrak se razbistrio, odjednom vidim sto sam vidjela i prije ali sada mi sve to pricinjava neopisivo zadovoljstvo. Uskliknem kad vidim semafor.

Gledam kroz prozor, brojim tudje prozore, raspoznajem boje, pratim ptice, udisem zrak.
Borba je odlicna stvar. Jedina daje smisao zivotu. Ako se ne boris za cilj onda znas sta radis ali ne znas zbog cega. Ovako znas makar da se boris da ne bi izgubio. Izgubiti bitku u biti znaci izgubiti balans neki ili tacnije nadu da ce biti bolje.

Sjecam se da sam u fazama beznadja veoma lahko odbijala svaku svrhu svog postojanja.
Plasi me sto sa nostalgijom gledam za tim vremenima, valjda mi fali ravnodusnost.
Sada bih svasta. Sada bih da zavrsim faks sto prije, da ga okujem prstenom, da se zaposlim i palamutim ucenicima i uzivam u zivotu.

Iz smrtne postelje sve izgleda zivo ali kada pobjedis smrt i ustanes vidis da svemu neko daje zivot.
Sporet neko mora ukljuciti da bi radio, odjeca se ne pegla sama, diplome se ne djele (necu uzimati u obzir hairlije sto kupuju diplome, nek ih kupuju, njima na cast), hranu neko skuha da bi bila ukusna.

U smrtnoj postelji zaividis zivotu i zivlju umjesto da zavidis ljudima koji sve to uspiju ozivjeti.
Kao sto Einstein kaze, nista se nece dogoditi dok se nesto ne pokrene.

Mislim da mi je ovo najpozitivniji post otkad pisem po blogovima.
Shvatila sam da se sreca i tuga pojavljuju na isti nacin. Uvlace se i prozimaju u pozadini.
Eto hvala Bogu, izgleda da sam sretna.

Malo ne vjerujem da sam sretna zato sto imam njega jer i dalje mislim da srecu cine sopstvene misli.

Ali je pomogao. I dalje se otimam, ne nazivam ovo ljubavlju jer mi se ne uklapa u sliku ljubavi iz ovog vijeka. Ovaj univerzalni tip ljubavi mi se cini nakaradnim.

On i ja smo se dogovorili da cemo se uvijek dogovarati, ljubiti, vjencati, dirati jedno drugom stidna mjesta, smijati i plakati zajedno. Dogovorili smo se da necemo biti kao nasi ocevi.

Mi nemamo ljubav, mi imamo dogovor i dovoljno zrelosti da prihvatimo padove.
Meni je ovo temelj za ljubav kada zaljubljenost prodje. Meni je ovo potpuno razumno.

A sada da ja divljam, ludujem i skicim kao sto skoro svaka zaljubljena skici, ne zelim.

A mozda se, kako mi rece jedan Turcin, previse kontrolisem.
Ne jed' govna Turcine, meni sve ovo zvuci pametno.

Rumi rece da je uzaludno razumom traziti ljubav.
Ne seri ni ti Rumi.

Hvala Bogu, ja sam sretna.

29.12.2015.

Mah joj

Voljela bih da ti mogu reci i ti da me razumijes.
Nasmijes se ono radi reda, pozdravimo se i sve zaboravimo.
Nemam zelju da te dotaknem, nemam volje da ti puno pricam.

I onda da mogu s njim uzivati u sreci i ljubavi.

Krijem se iza nekih rijeci i postupaka. Mislim da prazni zagrljaji ipak znace i vremenom se popune. Krug se zatvara, cekanje je doslo kraju. Sta sada? Ja sam od onih ljudi koji daju zadnji atom da bi nesto postigli i onda na posljednjem koraku koji dovodi do cilja dobiju takav strah da ne ucine nista. Mozda je to strah od srece. A mozda jednostavno nije nista. Svijet je pun luzera i pobjednika, ne mislim da me moj trud svrstava u kategoriju pobjednika. Iako uradim dosta toga da bih dosla do necega na kraju dobijem utjesnu nagradu i saznanje da me samo korak djelio od cilja. To me cini sretnom iako sa takvim krajem padam pod luzere.

Pocela sam sa zalopoljkom i vec stigla do saznanja do kojih sam dosla ovih dana.
Trebala bih vise pisati. Nisam odavno i vec osjecam posljedice. Osjecam da mi je glava puna nekih vanzemaljskih materija i prasine (vjerovatno zbog smoga) i neizrecenih stvari kojih jos nisam svjesna.

Nisam jos svjesna da sam u vezi.
Nisam jos svjesna da sam digla ruku i javila se da sta kazem na faksu.

Ali sam potpuno svjesna da sam u fazi borbe! Nesto sto sam uvijek zeljela.

Eh sada, hocu li stati? Hocu li se ucahuriti opet u cosku sobe gdje mi je krevet i zivjeti u nekom bezvremnom svijetu?

Ostaje da vidimo. A valjda necu...

25.11.2015.

wind of change

Prislonim svoje lice uz njegovo i izvinjavam se u sebi sto ne osjecam nista.
I onda me pogleda, svaki glas u meni umukne.
Pogleda negdje drugo, ja skrecem pogled sa njega, nestane ono sto me veze za njega.

Znate ono, kad se igrate sa djecom, prekrijete dlanovima lice, pitate dijete veoma iskarikiranim glasom gdje ste, i onda kazete ba!, a dijete crce od smijeha.

Tajna njihove fascinacije lezi u tome sto beba zaboravi da postojite u trenutku kada se sakrijete iza dlanova. I onda kad se ponovo pojavite dijete se izbezumi.

Tako je i s njim.
Cim mi nije u vidokrugu, sve je glasnije od moje zaljubljenosti.
Kada ga pogledam, znam, i sve suti.
Sutim i ja.

On me pita sta mi je a ja ne znam kako da mu kazem da kad je tu pored mene sve se sklopi u tangram.

Ne mogu da kazem koliko mi znaci i koliko ga volim jer imam osjecaj da cu se smijati i plakati i doslovno puci u pokusaju da mu objasnim sta je to zapravo meni.

Volim.
Ne znam sta to znaci, ne mogu definisati.
Znamo se dugo.

I sada ga ljubim kad ga vidim, gledam ga u oci i krijem mu se pod bradu.
Meins!

Zovem ga Poljska, kao ja sam Njemacka, on je moja Poljska.
Bolesna metafora.

Eto, 22 and my first boyfriend.

Nazor sam forsirala broj 21, kontajuci da cu u 21. godini ostvariti sve sto sam htjela. To se ipak desilo u 22.

Ili nije?
Krenula sam u progresiju, u koracanje.
U trome pokrete koji se ipak nazivaju pokretima.

Gledam ljude, gledam njihovu snagu i kontam..
Dokle ces sestro bit ovakva.

I onda kontam, sta mi Boga ti fali?

p.s svasta al' nek bude sada da je nista



30.10.2015.

blackout

Sjedim cekam predavanja da pocnu.
I nesrecom sjedim izmedju dvije lijepe djevojke koje se razumiju u socialne nauke i tokove drustva.
Znaju se.

Cao

Eee vidi je, sta ima? Nisam te skontala.. (BUKVALNO IH DJELIM SAMO JA, ZNACI NI POLA METRA)

( neki bezazlen razgovor)

imas li momka bona?

ma imam ja uvijek nekoga.. hehe.. sta je s tobom?

daj da ga vidim, znas da ja to moram uvijek vidjeti hehe, pa lijep je.. ma ja sam imala jednog al bila je razlika u finansijama nisam mogla da ga pratim, a i razlika u izgledu pa su ljudi kljucali..

a znam to..
 ----

Ako tad nisam kroz prozor skocila necu nikad.
Sta je ovo?
Kako tako?
Voljela bih da mi neko ovo objasni. Hvala

17.10.2015.

Live consume die

Ne znam tacan razlog zbog kojeg sam ovdje i zasto zivim. Ne razumijem toliko toga sto se oko mene desava ali me te stvari prate i postajemo jednina, cjelina u kojoj je uzrok neciji um i dijelo a mi svi samo imitatori.

Nisam rodjena za velike stvari. Ne razumijem kocepte historije, ne mogu da ih zapamtim, ne zanimaju me.

I tu stajem, osluskujem i cekam. Ako more znjanja daje more briga, ne zelim da plivam.

Ako se stvari mjesaju u vrtlog problema sa kojima se ne mogu nositi, ja to prihvatam.

Slova me muce. Kombinacija tako ogranicenog broja slova mi ne da da mislim da ce ikada ista biti bolje na ovoj naseljenoj planeti.

To sam odlucila kao dijete, mozda se i kajem.
Ne zelim biti pametna.
Zelim biti sretna.
Ne zelim da znam.
Zelim biti sretna.

Kada vas pitaju znate li to i to, ja kazem ne znam.
Niko me vise ne pita.
Slobodna od svih odgovornosti, naivna, neuka budala.
Nespretna.

U toj izolaciji potpune bespomocnosti ja sam sagradila svoj svijet gdje ne moram biti nesto da bih bila neko.

Ne moram procitati knjigu da bih bila sposobna.
Nemam sta da uspijem, nisam kadar.
Luda sam. Slobodna.

Kada si lud sta god da uradis ima smisla, lud si.
Kada si svjestan svako trazi gresku.
Kazu nema sklad.
Kazu ne moze tako.

Dobro, odoh.
I onda me zovu da se vratim.
I ja se vratim.

Nadjem rusevine i lazi.
Ljude sa nezgrapnim sakama i prljavim jezicima koji pricaju o slobodi, nauci i vodstvu. Promjenama.

A ja ne zelim knjige.
Ne zelim da mi iko ista objasnjava.
Ne zelim ovaj svijet.

I naravno ove zelje su samo jedan aspekt razmazene, slobodne bjelkinje.
Koja ima sve i pristup svemu a opet bi da se izoluje i suti i lezi i zamislja ljubav u najnevinijem i najcistijem obliku. Toga nema, sve je znoj krv i okot sukoba.


A ja bih bar nesto cisto, makar pogled.
Da znam da nisam sama u ovom svijetu gdje niko nije nista i da djelatnost nije definicija.

I da me povede za ruku, pusticu bar jednom.
Pusticu da mi dotakne kosu.
Samo da znam da ova muzika koju cujem ne svira struna u masti ili ne dao Bog siva masa u mozgu.

Vec neka istina koje trece oko vidi da dolazi izdaleka.
Do tad cu radije biti sretna nego pametna.

Jbg, lakse je.

13.10.2015.

Mood

The sadness of solitude 

is worse than madness.

I am alone,

as a cloud on the broad sky

I am sad like a lost child.

The sea could never

wash away the sand

of my heart’s decay.

My love is intact,

but the distance I have run to 

is rotting it, 

I am alone.

Like a star without company,

like the Moon without the Sun.

I am not strong.

I am stone.

I am down.

At the bottom

Beneath the sea,

in a land with no you 

with no me.

11.09.2015.

things to do

 







31.08.2015.

p.s

http://skin-as-snow.tumblr.com/

Moj novi link za tumblr. Slucajno sam guglala stari naziv i ispostavilo se da postoji istoimeni eroticni roman.

Uzivajte u mojim pateticnim dozivljajima emocija.

31.08.2015.

Tako moja ti

Ne postoji ona unierzalna misao niti istina u kojoj se mozes odbraniti od znatizeljnih ljudi kada te veoma zabrinuto pitaju zasto nisam dupe mrdnula iz kuce cijelo ljeto.

U Bosni postoji niz bolesti koje se ne pominju - Voldemort bolesti, tipa rak, tumor. Ako se toboze ne pomaknes ako kazes rak ili tumor ili onaj dusman ili ono da si ti zdravo, oboljeces ne opiri se nema lijeka.

Ali zato depresiju, anksioznost, hronicnu brigu ne mozes imati jer su to bolesti za picke i Bosanac ili Bosanka nema pravo da kaze da ima to, jer zamisli cuda svi to imaju ali se niko ne zali ko ti!

Ojha, zivio nas narod sto godina!

Niko ne bira roditelje, ne mogu promjeniti cinjeniu da sam odrasla uz veliki broj praznovjerja u jednoj vjerski nastrojenoj kuci (gdje je babo cesto psovao Boga, pio pivu i odbijao da klanja, ali on je musko Bogati hajde) Srecom nisam prihvatala stvari koje su mi bile van pameti kao npr. da ne smijem stati na prag jer se on prvi obradovao kad sam se ja rodila i slicne nebuloze.

Odbranila sam se od vjeroanja u takve stvari ali nisam od njihovog uticaja na mene. Moja nevjerica je zgrazavala moje roditelje pa su me usutkavali i prijetili mi, gledali me kao najveceg otpadnika. Ok, i to se da izdrzati ali kada mi kazu da ih ne postujem, tu se gubi svo samopouzdanje koje nemam.

Ono sto sam shvatila od svojih roditelja tokom godina jeste da bez podrske bilo kakve od bilo koga bliskog necete imati motivacije ni da ruke operete.

Ali, motivacija kao i depresija predstavljaju stranjske bolesti i ne postojece probleme koji se rjesavaju time sto ce ti se uprijeti na krov, na cesmu sa vodom i na frizider.

Na sta sam zahvalna do neba.
Ali mene boli ovdje, unutra.
Ne vidi se, ne postoji je li tako?

Proci ce.
I tako u krug.

05.08.2015.

Morning misery

I woke up with a bunch of essays in my head. A literal frustration, I would say. I woke up explaining myself what I am, my actions, my vacancy. I never knew what I want from life, I was just faking the thrill about being someone influential. What I want? A simple job. Something that keeps me above water and that keeps me moving. Never to stop doing what i am good at doing. But I don't know what I am good at.

I don't know what my inspiration is. I don't know why people used to like my writings. My writings and  grammar resemble my mind: chaotic and confusing.

I am not lazy. I just don't know why am I doing these things I am doing. I am supposed to learn history but for what? I hate it. I hate the details I have to remember. I talk like a teenager, really.

I am a burden to myself. I woke up thinking about how miserable and happy I am. I ignore everything, I do the minimum to survive. I am a 6. I am never determined, I never love, I never seek for more. I am just what I am in this moment. I never crave to change, but I want change. Wanting is actually all my dreams remain to be. Craving.

So, is there someone willing to lend me 350 KM? There is a massage course I want to visit. For some reason I love to squeeze people and make them feel relaxed and I could make it my job. Indeed, it is an easy way out of my studies. Maybe it will be just a motivation cause I would be doing something to support myself. I can't count on my parents cause they are only willing to pay for my college. The proof for that is my slightly broken front tooth they are ignoring. I learned to ignore it too.
Actually I made a story out of it to console myself when I get upset about it: It's to remind myself that I am not perfect and shouldn't be vain. When I smile I remember that it's broken and I am not pretty as much I want to be, so there is no room to be vain, Sabina.

I live for these moments where my inner voice becomes talkative. That is the only time I can write. I can write the other days too but it's not the same.
I have a novel idea. A good one I believe, I got a 9 for it in college. We had to write our book concept for an exam and I wrote down my idea that was in a shelf for months. But I can't write it.

When you write something, although it is not a personal story it will always be personal. An autobiography is inevitable. So in order to write down my characters I have to face myself.

The hardest task I will ever have.

So I guess that's it for this morning. Why I think in English and why is this post in English is still a mystery for me.

Have a nice day, stranger.

28.07.2015.

For times i dont remember

Drhtavim prstom ti trazim bore

I pratim tok rijekom od ure

Napipam oko usne i nos

Kazes da ne boli nista i da si bos

Tvoje ruke grabe moje obraze

I dosezu do srca sto lagano bije

Kroz kost i tanku kozicu ti je

Nesto sto cuva nadine kapljice.

Pitas za ime glasom nejakim

sijeda ti kosa, pod prstom mi susti,

lome se niti

Ti sada govoris kako smo gladni

Bili smo siti.

09.07.2015.

Mirror

There is this period of time that makes you sit and stare at nothing. Nothing compares to what you are and what you feel. It is a vacant space between you and what is left of you. The time that vaguely exists makes you weak and idle. But what makes me grind my teeth is the fact that all around me is as strong and fatal as the power I impose on it.

So I am my own destruction and remedy.

10.06.2015.

Come as you are

U neprestanom bunilu i mjesavini onog sto vidim i osjecam, dizem se potpuno nova i stara, netaknuta i isarana svim i svacim.
Kao neko sto nije htio da odraste a sada vuce za nos odraslu sebe a malu sebe na grbaci, gledam ali ne razradjujem misli koje se taloze u skupinu sjecanja i opterecuju sve ono sto sam ja.

Bljestavilo stvari opisanih od strane vecine kao univerzalna sreca za mene predstdavlja teret i nedokuciv cilj, pa po prirodi odustanem, jer se vodim onim, ako je moje doci ce mi i znacu da je moje, ako nije moje doci ce mi ali cu znati da nije moje.

Zamisljam se u umu kako sjedim na sred okeana oko mene sirene i delfini hvataju zrak, a ja sjedim na kamenoj adi optimisticno gledajuci u daljinu, u naprijed, i kunem se da sam sretna.

Zasvirala sam na gitari i crtala kao ranije, sebe posvetila sebi i nije mi lose, iako se jos borim sa tim da nisam ono sto trebam biti i da su mi
zadata pravila  prioritet.
Ali danas je sve umuknulo, cak i glasovi u glavi.

02.06.2015.

Dobar dan

Djes'
Haj mrs
De sto si agresivna odma
Sto ne bi bila?
Cuj sto ne bi bila? Milion razloga da ne budes
U pravu si
Jesam, ko i obicno.
Drago mi je sto te vidim malo bolje
A vala i vrijeme je bilo, gurnula si me predaleko
Jesam
Picko
Hej
Sta je?
Ne vrijedjaj me
Vrijedjas ti sama sebe sa toliko stvari
Istina
Al bolje smo hvala Bogu
Jesmo.


Nakon dva puta kod psihologa bolje je. Vidjela sam sta radim sebi. Nadam se da ce mi nadalje reci kako da se borim sa nekim stvarima, do tada me pomirila sa mojom podsvjescu. Ovo je najbolji razgovor koji smo imali godinama. Pomaze, i drago mi je. Hvala Bogu.

10.05.2015.

Draft 2

Jedna je sloboda za sve ptice
I jedna je boja za cvijet sto nice
Dugin obruc se lomi na pola
Sa drveta puzi socna smola

Jedna je stopa prema rijeci bistroj
Bacis kamen rukom hitrom
Ono val za valom a sunce grije tjemena korijen
Malo zemlje na odijelu bijelom
Orden nature tebi cednom

Srce ti steze zrak u plucima
Dok bijele ruke su hrana vucima
Kroz planine sto se sijeku vidis nit
Napijes se vode za zivota si sit.


Stariji postovi

I used to be normal